0
Godišnjica smrti Branka Ćopića

Godišnjica smrti Branka Ćopića

Veliki bh. književnik, Branko Ćopić, tragično je okončao život. Izvršio je samoubistvo, skokom sa mosta na Savi u Beogradu 26. marta 1984. godine.
Kategorija: Ličnosti
Datum: 26.03.1984.
Branko Ćopić rođen je u Hašanima, blizu Bosanske Krupe, 1. januara 1915. godine, a umro je u Beogradu, 26. marta 1984. godine. Ćopić je bosanskohercegovački književnik. Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađa u Banjoj Luci i Sarajevu, te je završava u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu. Prvu priču objavljuje 1928. godine, a prvu pripovijetku 1936. Djela su mu prevođena na engleski, njemački, francuski i ruski jezik. Ćopić je bio član SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) i ANUBiH (Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine).

Neka od njegovih poznatijih dijela su: "Ježeva kuća", poezija, napisana u Sarajevu 1957., "Ne tuguj bronzana stražo", napisana 1958. godine, "Partizanske tužne bajke", priče, napisana u Beogradu 1958., "Priče zanesenog dječaka", priče, napisana u Beogradu 1960., "Bašta sljezove boje", zbirka priča napisana 1970., te "Orlovi rano lete", roman, napisan u Beogradu 1956. godine.

Branko Ćopić je također, dobitnik NIN-ova nagrade za roman "Ne tuguj bronzana stražo", napisan 1958. godine.

Jedna od Ćopićevih poznatijih pjesama je "Bosna", koja glasi:
Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.

Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.

A vjeverice - uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.

I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.

U gori stijena trepti k'o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k'o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.

Na kraju - gledaj - rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije...
Foto galerija:
/

Video galerija:
/

PRETRAGA:



Uslovi korištenja | Marketing | Želiš pomoći? | Kontakt 2017 © historija.ba